Početna

Škola za sutra

 Autor: Davor Suhan

Waldorfska pedagogija!? – “samo bi nam to još trebalo”, rekao bi velečasni don Ivan Miklenić, grozeći se čak i pomisli da bi kojim slučajem morao služiti misu zadušnicu za Rudolfa Steinera, a kamoli napisati neki afirmativni članak o waldorfskim školama. Ali postoje i sasvim suprotna gledišta. Tako će grešna radijska voditeljica Galina Popović otvoreno reći: “Da, baš to je ono pravo!” – i sa velikim zadovoljstvom, u svojoj emisiji na Radiju 101, ugostiti psihologinju Ladu Pekota Šenjug, voditeljicu neformalnog studija “Škola za sutra” u organizaciji Instituta za waldorfsku pedagogiju.

Priroda društva

Bez obzira što sam i sam kršten, moram ipak priznati da u potpunosti dijelim mišljenje spomenute kolegice (čije me radijske emisije u posljednje vrijeme osobito inspiriraju), te svakako pozdravljam izbor ove veoma nepravedno zapostavljene teme o kojoj publika u Hrvatskoj  ima veoma malo prilike slušati, gledati i čitati.

Jednoga dana kada ministar obrazovanja zatvori pitanje zdravstvenog odgoja, vjerujem da će i on sam tome posvetiti više vremena i pažnje. U ovom dijelu ministarskog mandata nismo o tome imali prilike čuti neko njegovo konkretno razmišljanje, ali obzirom na opis radnog mjesta – koje podrazumijeva planiranje hrvatskog školstva u budućnosti – samo je pitanje dana kada će i tema waldorfske pedagogije stići na dnevni red sjednica vlade. To je naprosto i obveza koja proizlazi iz potrebe jedne moderne demokratske države da vlastiti odgojno -obrazovni sustav uredi prema standardima građanskog pluralizma.

Kriza u današnjem školstvu upravo traži organizacijska rješenja kroz različite pedagoške modele, od kojih waldorfska pedagogija nudi puno više od očekivanog.

Obzirom da u svim ovakvim prilikama uvijek volim dati riječ kompetentnijim osobama od mene, u pripremi za ovu temu razmišljao sam koga bi bilo pametno pozvati u pomoć. Kako je sasvim sigurno da se doista radi o “školi za sutra”, odlučio sam dati riječ mladim studentima sa Filozofskog fakulteta u Rijeci: Nikolini Belošević, Ivanu Brautu, Moreni Čikada i Željku Jurjeviću, koji su pod mentorskim vodstvom nositeljice kolegija Opća pedagogija, dr. sc. Kornelije Mrnjaus, veoma korektno obradili ovu temu u jednom seminarskom radu.

Iz kompletnog sadržaja biti ću slobodan prema vlastitom izboru prenijeti kratke i koncizne dijelove završnih poglavlja – sažetka i zaključka, koje ovom prigodom prenosim obrnutim slijedom od onoga kako je iznijeto u izvorniku  – uz veliku preporuku svim roditeljima, učiteljima i nastavnicima (a poglavito ministru Željku Jovanoviću) da pročitaju cijeli seminarski rad, kako bi, stječući korisne informacije, jednoga dana i sami mogli donijeti odgovornu građansku i političku odluku o ovom pitanju.

Sažetak

Waldorfska pedagogija je oblik pedagogije koji se temelji na filozofskom, duhovnom i znanstvenom učenju austrijanskog filozofa Rudolfa Steinera, osnivača antropozofije. Ovaj oblik odgoja i obrazovanja u sebi sadrži ideje pluralizma, multikulturalizma, demokratičnosti i negiranja tradicionalizma, a u poučavanju koristi interdisciplinarni pristup s praktičnim, umjetničkim i konceptualnim elementima. Waldorfski pristup naglašava ulogu imaginacije i intelektualnog razvoja što uključuje kreativne i analitičke komponente. U ovom školama uloga učitelja drastično se razlikuje od klasičnog te on ima ulogu osobe koja usmjerava i pomaže dječji razvoj i učenje. Također, učitelji imaju veliku slobodu u definiranju kurikuluma i strukture pojedinih predmeta.

Prva škola ovakvog tipa osnovana je 1919. godine za djecu zaposlenika tvornice duhana Waldorf Astoria u Stuttgartu. Od tad broj Waldorfskih objekata neprestano raste pa ih danas u čitavom svijetu ima preko 900. Tako i u Hrvatskoj djeluju dvije škole (Zagreb i Rijeka) i osam vrtića (Zagreb, Rijeka i Split).

 

Zaključak

Kratko razmatranje osnovnih značajki waldorfske pedagogije ukazuje na mnoge različitosti u pristupu, ciljevima i metodama odgoja u odnosu na uobičajene (standardne) škole kod nas i u svijetu. Postavimo li si na prvom mjestu pitanje kakav odgoj zaista želimo, te na objektivna očekivanja preslikamo rezultate obaju navedenih procesa dolazimo do zaključka da je waldorfska pedagogija (kao i neke slične slobodne škole), ma koliko joj neki prigovarali zbog antropozofske podloge, puno bliže onome što smatramo idealom odgoja.

Rudolf Steiner je još početkom XX. st. odredio dijete kao osnovu na kojoj počiva budućnost čovječanstva, te mu iskazao posebno poštovanje, naglašavajući važnost razvoja njegove tjelesne, duhovne i duševne dimenzije, uz maksimalnu orijentaciju na odgoj ka slobodi, jednakosti i bratskom uvažavanju drugih. Steinerov pristup poštuje čovjekove razvojne etape (koje se uvelike poklapaju sa rezultatima Piagetovih istraživanja), te za svako pojedino sedmogodišnje razdoblje određuje poseban segment kao fokus odgojne djelatnosti. Tako je u najranijem periodu sve usmjereno na razvoj motorike, osjetila i mašte djeteta, te učenje kopiranjem modela.

U drugom se razdoblju težište prebacuje na estetsko-umjetnički smisao, ali i na suvereno prosuđivanje, a osim kooperativnosti unutar zajednice, bitna je i privrženost (poštovanom) autoritetu. Do kraja trećeg razdoblja mlada bi osoba trebala imati izgrađen sustav vrijednosti, stavova i navika do te mjere da bude sposobna samostalno ploviti kroz život, samoizgrađivati se i potpuno ostvarivati.

Waldorfska pedagogija kao jedno od osnovnih načela postavlja sveobuhvatan odgoj čovjeka, koji se provodi od najranijeg djetinjstva, preko dječjih vrtića i škola, pa sve do zrelih godina. U ranom periodu osobito je važna suradnja roditelja i nastavnika, koja je često zanemarena u „klasičnim“ odgojno-obrazovnim ustanovama. Steiner je vrlo rano uočio važnost utjecaja svih segmenata djetetove okoline na njegov razvoj, te u tom smislu nastojao povezati dom i školu u jedinstvenu, harmoničnu cjelinu koja pruža optimalne uvjete za izgradnju ličnosti. U današnje vrijeme, kada su mnoge općeljudske vrijednosti dovedene u pitanje, waldorfska pedagogija trudi se vratiti dignitet čovječnosti, toleranciji i društvu, usađujući u mlada bića ljubav prema prirodi, bližnjima, radu i učenju. Koliko li ponosa osjeća svatko od nas kad samostalno i uspješno ostvari planirani cilj?! Tada nije bitna ocjena niti usporedba s drugima – bitna je sreća kao produkt samorealizacije.

Zato u waldorfskoj školi nema numeričkih ocjena niti ponavljanja razreda, jer ne postoji dijete apsolutno nesposobno da pokaže napredak. Znanja se usvajaju prvenstveno konstruktivističkim metodama, pri čemu je nastavnik svojevrstan posrednik između učenika i knjige (koju se kao nastavno sredstvo u waldorfskoj školi izbjegava). Učenju radi usvajanja znanja (a ne radi ocjena) pridonosi i rad po epohama, te točno određeni ritam nastave koji prati ritmove prirode i ljudskog razvoja. Misao vodilja cijelog obrazovnog procesa je: „Glava –srce – ruka“ – što znači da je najprije potrebno upoznati, shvatiti, osjetiti i spoznati pojave i osnovne principe na kojima se zasniva sve ono što dijete okružuje, da bi se moglo naučeno primijeniti u praksi. Iz tog se razloga u waldorfskoj školi izbjegava upotreba suvremenih elektronskih medija sve do viših razreda, kada je dijete sposobno shvatiti njihove principe rada. Sve do tada dijete se nastoji odgajati u suglasju s prirodom, kroz igru, poticanje kreativnosti i rad na otvorenom, čime se sprječava ovisnost o televiziji i video igricama.

Euritmija je specifičan način usklađivanja duhovnih, duševnih i tjelesnih segmenata djeteta, te je kao takva jedna od temeljnih aktivnosti u waldorfskoj školi ili vrtiću. Pjevanje, verbalno i likovno izražavanje, ručni rad i tjelovježba nisu samo pomoćni predmeti (kako ih se često doživljava u uobičajenim školama), već su ravnopravni učenju jezika, prirode, matematike i sl, čime je obuhvaćen integralni odgoj svih djetetovih aktivnosti.

Zamjerke waldorfskoj pedagogiji uglavnom su upućene na njenu povezanost s antropozofijom, neuobičajen način izvođenja nastave bez udžbenika i medija ili opisno ocjenjivanje zbog kojeg djeca moraju polagati dodatni razred na kraju škole ukoliko se žele upisati u neku drugu (ne waldorfsku) srednju školu ili na fakultet. Praksa je pokazala da je kod nekadašnjih waldorfskih učenika, po dolasku u „normalnu“ srednju školu, potrebno izvjesno razdoblje prilagodbe, nakon kojeg oni pokazuju bolje napredovanje od ostalih učenika.

O tome koliko je waldorfska pedagogija uspješno osmišljena govori i činjenica da se održala do danas, te da je svježa i aktualna jednako koliko i u vrijeme nastanka. Postojanje ove, kao i drugih alternativnih škola, odraz je pluralizma i demokratičnosti pojedinih zemalja, a potvrda toga je i brojnost takvih škola u razvijenim državama.

Naša Facebook stranica

youtube-logo-57